Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Mogu, hoću, ne moram
srijeda, 05.07.2006.
BURE BARUTA!!!
|
Upravo se tako osjećam. Pizdim na njega i neće me to tako skoro proći, ali konkretan današnji događaj uopće nije važan. Važno je sistemsko narušavanje moje slobode u svakom pogledu. Jedina rečenica koja mi sada pada na pamet za njegov opis jest: "Guzica sa dva lica." Vjerojatno svi oko njega misle kako je on divan otac i suprug... Nabrajajući golim okom vidljive činjenice, tako bi moglo biti, da ne postoji ono što samo ja vidim i osjetim na svojoj koži. ČINJENICE ZA OKOLINU: -u mirovini je, te ostaje s djecom dok ja radim -ponekad skuha ručak -ponekad ode s djecom van -dosta često pere suđe -sam si je odabrao vrijeme konačnog dolaska kući, u 21.00 h (naravo da se možemo dogovoriti ako nekada poželi ostati, ali tada ja to znam pa se organiziram) -govori kako nema ništa protiv ako i ja izađem ČINJENICE KOJE OSJETIM NA KOŽI: -dok je s djecom, leži izvaljen na kauču dok stariji dečki paze na mlađe -kada ode s djecom van, to je u lokalnu birtiju -zbog djece ne stignem spremiti kupaonicu, jer on uvijek ima važnija posla kada sam ja kod kuće, koja obavlja vani, nego biti s djecom u to vrijeme -od 7 dana u tjednu, barem tri dođe kući dosta kasnije uz "dobar" izgovor -otišla sam večeras na odbojku, veselila se tomu kao malo dijete, a on mi reče kako ne mogu ići i sutra, jer BI I ON MALO IZAŠAO ... ... Mogu ja tako do sutra, ali može se predpostaviti da sam zbog ovog zadnjeg večeras popizdila! Sretna kao malo prase, napokon nakon ćčžćšpšžć mjeseci, idem van, ne u cjelonoćno bančenje, već poraditi malo na kondiciji i kilogramima, kao i opuštanju od svakodnevnih obaveza, dolazim kući, a on me dočeka sa hladno: "Bog." Pravila sam se da ne prepoznajem taj ton, ispričala kako sam se divno provela i postoji li mogućnost da odem i sutra (sastajemo se oko 20 h, rastajemo oko 23 h, a u 22 h moja se djeca kupaju). Njegov odgovor sam već navela. Smrad jedan!!! Sto puta sam ga čekala, pa vidjevši kako neće doći na vrijeme, vukla djecu u sobu da pospremim stvari koje se gomilaju tijekom dana, pripremala kupaonicu za kupanje, kupaj jednog, drugog, vadi, briši, nemoj, stani, dođi ovamo, pripazi ga, peri zube, pričekaj, moram bratu, moram drugom bratu... Stavljaj ih na spavanje, peri suđe, usisavaj, spremaj cjelodnevni nered, kupi veš, vješaj veš, peglaj, pa 'ajd' sada malo na Ineternet, stoko, kada nemaš drugog društvenog života. I, on bi MALO IZAŠAO?????????????????? Malo mi nedostaje da eksplodiram, a okolina koja raspolaže drugačijim činjenicama će reći: "Što je njoj falilo??? On čuva djecu, kuha, pere suđe... Što bi još više htjela? Pa što ako starija djeca čuvaju mlađu? Ne treba on još takav umoran s njima nešto i raditi, nečemu ih naučiti. Imaju majku, pa neka se ona zabavlja njima. Sigurno ionako ništa ne radi po kući..." Jebem si sve po spisku kada sam mislila kako on zaista misli da bih i ja trebala imati malo slobodnog vremena. Svaki moj POKUŠAJ je slično završio, mogu si misliti kakav je nered napravio u njegovoj glavi moj stvarni odlazak na odmor od tri sata. Usput, Ivane, sretan ti rođendan!!! Naravno da te nisam zaboravila. Znaš da imaš posebno mjesto, tu... |
- 01:44 - Samo naprijed, kaži što me sljeduje (7) - Ispiši - #
četvrtak, 29.06.2006.
Izgovor (ekskjuz)
|
Kao svaka prava osoba zagrijana za učenje, u traženju inspiracije dođoh ovamo. Je li knjiga čitala mene ili ja nju, još uvijek se nismo dogovorile. Prije par dana sam bila ponosna na sebe jer sam nešto zapamtila, a sada ne znam gdje sam to zapamćeno spremila... Bila sam danas kod zubara i sama sam bila iznenađena vremenom koje je prošlo od zadnjeg odlaska - 6 godina!!! Ispočetka? Može. Probudim se ujutro, puna elana i sretna (WTF?) što idem zubaru. Ne mogu motorom jer nemam goriva. Uzimam auto, vodim A. u vrtić i odlazim na rendez vous sa čovjekom koji ima svako pravo ispljuvati me zbog moje nebrige. Parking... Opće je poznato kako sve babe ovoga svijeta dolaze u čekaonice već prije prvog pijetla ne bi li došle prve na red. Mnoge od njih su motorizirano mobilne te zauzimaju parkirališna mjesta nama, mladim majkama željnima još koje minute sna.  Nakon malo šacovanja situacije, odlučih se ubaciti posred parkirališta (vidim da su dva auta već tako parkirana, ostali imaju mjesta za izlaz i prolaz). Vrebat ću sa prozora slobodno mjesto i ubaciti se na legalni parking. Izlazim iz auta, zaključavam. Iz auta ispred mene izlazi nadobudni mladac od jedno 20ak godina sa arogantnim pitanjem: "Gospođo, mislite li se zadržavati?" Ne odgovaram. On će: "Mislim, vidite li vi kako ste se parkirali?" "A ti nisi?" (Inače ne volim na TI, ali situacija je zahtjevala rigoroznije mjere) "Pa ja čekam u autu." Onda ja: "U čemu je problem? (krenem dva koraka prema njemu, ne mislim ga tući...još) Ne znaš izaći? Hoćeš li da ti ja isparkiram auto? Nije to nikakav problem." On, opet: "Ma! Ja tu sada moram manevrirati (a ima mjesta između naših auta za još jedno vozilo), a vi ste..." I tako mi žao bi, što nisam uspjela shvatiti što je rekao nakon toga. Sve što sam čula bilo je: "Bolje da si nađete..." Hladno sam se zaputila prema ulazu u ordinaciju. Tja. A što mi je drugo bilo činiti? Nakon par minuta oslobodilo se mjesto, sišla sam, preparkirala i nitko nije "patio" zbog toga, osim njega, jadnička. Tko zna tko mu je morao izvući auto iz te situacije  , jer otišao je prije toga.Moj dragi Z. Šver, pedodont, skrpao mi je jedan zub i naručio me za sutra. Veselim se odlasku!!! Napokon ću srediti i te odvratne stare plombe. Nadam se da ću nakon toga naći vremena i novca za tretmane koje si nikada nisam priuštila-nokti, masaža, tretman protiv celulita... Plastična operacija... Itd. Da kažem sada "uglavnom"? Ma neee, može i bez toga. |
- 01:22 - Samo naprijed, kaži što me sljeduje (4) - Ispiši - #
srijeda, 21.06.2006.
Can you believe it???
|
Nevjerojatno! Sjetila sam se da, tamo negdje, u zaboravljenim stvarima, čuči moj blog. I što sada? Pa, kada sam već bila dovoljno hrabra (ili luda) da ga otvorim, nije red da ga stalno zapostavljam. (Uz to me i podsjetila na njega jedna draga P. ;) ) Što ima? Na godišnjem sam. To znači da već 6 mjeseci radim i imam vremena samo za disanje. Uz to, vozala sam se sa Dodom po Zagrebu, točnije Klaićevoj bolnici, ne bi li saznali zašto ima probavne tegobe. Hvala Bogu, napokon smo i to riješili. Nakon sve patnje, saznali smo kako je alergičan na kravlje mlijeko i jaja. Najbolja moguća solucija od svih onih koje su mu se motale po glavi. Dakle, to smo riješili.  (Otkad me nema, vidim kako smo dobili i smajliće, odlično!)Kada uspijem, pripremam se za prijemni ispit na Visoku medicinsku školu. Iskreno se nadam kako ću uspjeti u naumu da se upišem. Znači, ako sam sada visoka 175 cm, kada završim školu, biti ću jaaaako visoka. Anatomija i zdravstvena njega mi idu, ali fiziologija... Još uz to imam jedan jako veliki minus- (pazite sad) ocjenu "dovoljan" iz anatomije u prvom razredu srednje škole. Zašto? Pa, sve 3, 4 i 5 iz tog predmeta nisu me spasile popravnog ispita zbog nedoličnog ponašanja na satu. Naravno, anatomiju sam na popravnom pjevala, ali naša draga Olga Sabolek Tegzeš reče: "Lijepo si to znala, ali na popravnom je najveća ocjena DOVOLJAN." I tako i bi. Nitko mi nije kriv osim mene same, ali se ljutim na sebe sada, kada mi je ta ocjena važna (a kome je tada moglo biti važno šutjeti na satu...) Jake mi učenice. Prvi i drugi razred prošla sa 3, a treći i četvrti sa 5. Točno se vidi proces moga sazrijevanja. Nakon "svepetaške" osnovne škole, mala došla u srednju, učila kao kreten (jer rekoše kako je teška). Kasnije shvatila kako ima i drugih stvari koje su "važne" u životu i nije više učila ništa. Sa 17 godina sazrela (ali kasno za ispravljanje grešaka) i počela marljivo raditi. Bah... Volim svoj posao, iz dubine srca ga volim. Bilo bi mi drago napredovati u njemu, ako je ikako moguće, zato mi je važno upisati tu Visoku, kako bih dokazala da sam sposobna. Ali, opet, ako ne upišem ove godine, ima i slijedećih, ništa strašno, zar ne? Uglavnom (obično tako počinju moje zaključne rečenice), kako bilo da bilo, glavno da sam se ja malo istresla na blogu. Nadam se da će mi to biti češća navika. See ya!!! |
- 16:35 - Samo naprijed, kaži što me sljeduje (3) - Ispiši - #
četvrtak, 16.02.2006.
Tadadadaaaam!!!
|
I vidiš ti to, dobiješ posao i uobraziš se. Više ne blonjaš po Internetu svaku noć, dok djeca spavaju, ne razmišljaš što ćeš odvojiti od svoga monotonog života za staviti crno na bijelo. Kakav UNDER CONSTRUCTION!!! Nisam stigla ni primirisati na svoj blog, a kamoli da ga repariram. To će doći postupno. Shvatila sam kako se neće pokrenuti sa mrtve točke sve dok ga ne osvježim novim postom. I sada, od one praznine u ruci koja piše, dođoh do toga da moram reći: "Koliko imam za napisati", ali, većinom su to stare vijesti, skoro pa i nevažne zbog svoje starosti. Prvo sam dobila radno mjesto na kojem se nikako nisam mogla pronaći. Sva sreća, nisam se dugo ni morala truditi jer sam spletom sretnih slučajnosti dospjela na drugo radno mjesto, gdje uživam, zaista. Djeca su mi jedno vrijeme bila bolesna, najmlađi preležao jednu noć u bolnici (i ja s njim) pa nastavili sa injekcijama. I to je iza nas, osim što sada imamo još par pretraga, jer smo usput ustanovili kako je na nešto alergičan. Znači, opet silna vađenja krvi... Imali smo auto koji je od 7 dana u tjednu bio 2 kod nas, ostalih 5 na popravku, i to tako otprilike mjesec i pol dana. Uložili smo u njega više nego što vrijedi, i nakon toga uzeli drugi. Bah! Nadam se da će nam se uloženo isplatiti, doslovno. Ovim novim rabljenim smo zadovoljni. Dakle, imamo auto. Ponekad nemamo love za gorivo, ali-imamo auto! I bicikl. I noge. Imamo i jednu plaću, moju. Od nje otplaćujemo kredite, dugove... Ali, lakše se diše, kada imamo od čega. Kada i to riješimo, imat ćemo jednu čistu plaću. Kada riješimo sudski to što plaćamo drugome kredit, imat ćemo i barem pola mirovine. Ide, ide nabolje, nadam se. Zaključak: U kratkim crtama opisah događaje u tri mjeseca, tako da mirne duše nastavljam dalje. Jedva čekam pročitati što ima novoga kod dragih mi ljudi u lijevom kutu ekrana! |
- 23:47 - Samo naprijed, kaži što me sljeduje (5) - Ispiši - #
ponedjeljak, 05.12.2005.
Blog is under construction!!!
 |
- 13:59 - Samo naprijed, kaži što me sljeduje (7) - Ispiši - #
četvrtak, 24.11.2005.
Napokon je krenulo!!!
|
Nemam puno vremena jer pišem u gluho doba noći, a moram se ustati za tri i po sata kako bih išla na posao. Da, posao!!!!!!!!!!! Dobro ste čuli!!! Radim, ljudi moji! Imamo auto, kakav-takav... Imamo i dugova, još uvijek, ali nadam se kako će moj posao pomoći da ih se riješimo. Sada više uopće nemam vremena za sebe i osobni odmor, ali se iskreno nadam kako me i to čeka, jednog dana. Glavno da je krenulo!!! Čitam vas ovih dana, nadam se! Pusa!!! |
- 01:14 - Samo naprijed, kaži što me sljeduje (6) - Ispiši - #
četvrtak, 27.10.2005.
Srčing for posao
|
I još ništa. Za ispi*dit'!!! Danas zovem u bolnicu, nekoliko puta, bezuspješno. Rekoše mi da nazovem, iako se ja volim pojaviti tamo, glavom i bradom, neka vide da zaista postoje ljudi koji traže posao. Ovo zivkanje nikome ne koristi-niti me vide, niti shvaćaju ozbiljno. Ionako se nitko ne javlja, možda i bolje... Što bih im rekla? -"Ja sam ta i ta, ima li čega novoga?" HIPOTEZA 1-"Naravno!!! Samo smo vas čekali!" (Utopija) HIPOTEZA 2, ona istinitija i vjerojatnija- "Nažalost, još ne. Nazovite opet idući tjedan." (U zagradi: "Ma da, ima valjda drugih koji imaju i štele, tko te hebe! Zovi ako ti volja!") Razvedi se, ostavi djecu ocu. Tko te i treba svakodnevno mrzovoljnu kod kuće i dekintiranu? Podveži janike i pohebi se s nekim tko ti može pomoći. Godine ne možeš vratiti, ali ako se potrudiš-neće se ni primjetiti imaš li koju sjedinu ako te hebač svjetski uredi!!! Sutra trebamo najmlađeg voditi na vježbe, samo 20 km odavde. Svejedno-nemamo auto, nemamo love za vlak! Naš auto, kojeg još nisam niti vidjela, nije registriran i trenutno je na osposobljavanju za služenje nama, plaćamo kompenzacijom (ne znam zašto ju još nisu uveli kao općeprihvaćenu valutu). Do sada smo, kada smo trebali tamo ići, posuđivali auto od šogorice, međutim, kako samo zbog te pogodnosti ipak nije vrijedilo ostati s njom u dobrim odnosima, malo trpi naše dijete... O tome baš i nismo razmišljali... Starog nazovem-on ne može voziti jer ima drugih planova. Vrlo čudna biljka. Poslijednji put nas je otkantao jer si je smislio taj dan ići na vikendicu, večeras iz nekih drugih razloga, valjda samo njemu dovoljnih da ne vozi svog unuka kod fizioterapeuta. Sva sreća, naše dijete ni ne treba te vježbe pretjerano, međutim, dok je bio manji i nije baš vladao glavicom, odlučila sam kako je bolje spriječiti nego liječiti. Fizijatar ga hvali, ali, za svaki slučaj, da ne bude-mogli smo, a nismo htjeli-bolje da ga malo usmjeravamo i potičemo. I tako, sve povezano jedno s drugim, sjedim kraj kompa u ovo gluho doba noći i iskočila bih iz kože, ali ne mogu... Sutra je novi dan, iskreno se nadam... Možda i uleti neko riješenje za prijevoz... O poslu nećemo... To bi bilo previše... |
- 00:50 - Samo naprijed, kaži što me sljeduje (13) - Ispiši - #
četvrtak, 13.10.2005.
Godišnjica braka
|
Ne morate mi čestitati. I moj dragi je potpuno zaboravio kako smo prije tri godine dovukli najdraže ljude da večeraju s nama nakon općinskog "DA". Jesam li bila ljuta? Ma neee... Samo sam se suzdržavala da ga ne raspizdim noćnim ormarićem!!! Još prije dva mjeseca, planirajući što ću danas napraviti, znala sam kako mu neće pasti na pamet da se bliži kakav važan datum. Namjerno sam o tome i šutjela, ženski bezobrazno, razmišljajući kako ću mu to cijelu godinu nabijati na nos. S druge strane, razmišljala sam što bih mu poklonila kako bi bio zadovoljan. Tko bi razumio žensku glavu... Prije dva dana, znajući kako ne mogu odvojiti dovoljno novca za nešto zanimljivo, odlučih skinuti par njemu najdražih pjesama i par srcedrapajućih volim-te-najviše-na-svijetu sa Neta, snimiti na CD i vješto podmetnuti kraj kreveta prije no što se probudi. Tako je otprilike i bilo. Znala sam kako će se obradovati, nadala se kako će se odmah ispričati, vjerovala kako će skrušeno biti cijeli dan kod kuće i ispaštati (dragovoljno, naravno). Međutim, hladan tuš odmah u 6.30 h po lokalnom vremenu: (uzima mobitel sa ormarića i ne vidi CD): "Imaš ovdje nešto.", kažem tiho jer mala djeca spavaju. "Hvala. Kojim povodom?" (sada se naslađujem): "Pa, razmisli..." (odlazi u dnevni boravak, pregledava čestitku na kojoj piše samo SRETAN TI 12. 10. 2005. -sve vrlo dobro smišljeno kako bi sam pokušao pogurati klikere u glavi) (vraća se): "Ja zaista ne znam o čemu se radi. Hoćeš li mi reći?" (sada se više ne naslađujem, već tražim adekvatan objekt za raspaljivanje po subjektu, shvaćam kako to ne bi priličilo razočaranoj ženi, pa tiho prozborim, okrenuta leđima): "Godišnjica braka." (on se, suprotno svim mojim očekivanjima, glupo nasmije i reče): "Svašta!!! Ja zaboravio!!!" MA DA!!! Ne znam zašto, ali očekivala sam barem jedno OPROSTI, koje, kao što već pretpostavljate, nisam čula. Otišao je preslušati CD, raspalio skoro do daske, pokazujući mi time kako je oduševljen poklonom. Barem nešto, rekoh sebi, pa pomislim kako će odlučiti cijeli dan bacati ruže pred noge. ...(odvodim dijete u jaslice, stižem kući, trebam ići do bolnice vidjeti ima li što novoga za posao)... On: "Možeš li pričekati još 20 minuta da odem nekamo? Nisam glupa. Smislio je kako je najbolje da se iskupi nekim poklonom, iako je činjenica kako nemamo love ni u tragovima. Ja: "Pa hajde, samo požuri, moram dosta toga obaviti." ... Stiže. Ja u sobi sa najmlađim namještam krevete. Izuva se, šuška vrećica u ruci. Ulazi u sobu i velevažno me zagrli, VOLIM TE, pusa, predaja vrećicu. Ogrlica i narukvica od bijelog zlata sa kaučukom. Takvom poklonu se definitivno nisam nadala!!! Naravno, sretna sam, ali u isto vrijeme razmišljam kako nikako nemamo love za takve stvari, niti meni znače puno u životu. Ja sam tip koji će svu lovu spiskati prvo na hranu, pa na odjeću djeci, pa tek onda nešto sebi ili njemu. I eto mene bezobraznice, naizgled se oduševljavam poklonu (zaista sam bila sretna), a u sebi mislim kako nije trebao kupovati takvo što. Kasnije sam bila na sto muka: Ako mu kažem što mislim o tome, reći će kako sve moram upropastiti i posrati se na ono što on učini (vjerujem kako bih se i ja tako osjećala da sam na njegovom mjestu). Ako ne kažem pak, takav zaboravan (nekada mu je to i vrlina i mana) zaboravit će i iduće godine, pa će se opet ponoviti isti scenarij... Ništa. Odlučno i osjećajno, izabirem najbolji trenutak današnjeg popodneva i kažem: "Meni je jako drago što si mi to kupio. Obradovao si me i ugodno iznenadio, ali... (Kako mu što bezbolnije reći?) Haj'mo ovako: To je naš zajednički dan, zajedno živimo i imamo zajedničke potrebe. Mogli bismo slijedeće godine odvojiti isti iznos (ne želim ni pitati ponovo na koliko je ček bio ispisan), otići u, recimo, Pevec, i izabrati sitnice koje bi nam dobro došle u kući." "Dobro", reče on. Znam, znam... Ne morate ništa reći. Ali, da nisam progovorila na usta, na guzicu bih!!! |
- 00:11 - Samo naprijed, kaži što me sljeduje (7) - Ispiši - #
utorak, 27.09.2005.
TUŽNO, ALI ISTINITO
|
Ovim postom na jednom forumu je suprug moje nećakinje opisao nešto što me se dojmilo. Molim vas da imate na umu kako post nije baš uljudno sročen jer je pisan u afektu, ali ga želim ovdje c/p da ne opisujem JA što se dogodilo, već da osjetite gorčinu i ljutnju u njemu sami. Evo, mozda tome ni nije ovdje mjesto posto nema veze sa autima, ali posto sam ovdje vise nego sa drustvom, Vi ste mi prvi pali na pamet. Naime radi se o tome kakvim smo gownima okruzenima i kako ti ljudi kojima si UVIJEK samo pomagao u zivotu, na kraju zabijaju noz u ledja kad Vam je najgore u zivotu. Prije cca 20 dana desilo se to da sam usljed ljetnog pomanjkanja posla i uzasno slabih zarada u poslu kojim se bavim, te ogromnih troskova koji bi me odveli u jos vece sr***nje bio prisiljen zatvorirti firmu te sam samim tim ostao bez posla, a posto imam samo osnovnu skolu, jako cu tesko naci posao negdje dalje. Nakon toga, moja zena koju volim najvise na ovom smrdljivom svijetu, racunali smo da ce nam posao koji je dobila u "Kladionici Zderic", biti dovoljan prihod dok se ja nekako ne snadjem za bilo kakav posao. Zaposlila se tamo maltene kad je firma rasla i postavljala se na noge (24.04.2002.), jedno vece na povratku sa posla, 200-300m od kladionice, doceko ju je narkoman koji ju je izudaro i opljacko, nikad nije nadjen, ona je drugi dan isla na posao jer ga je volila i cuvala (radila je u svom kvartu). NITKO ju u toj usr***noj firmi nije pitao ni kako se osjeca. Docekali smo najsretniji dan u nasem jadnom zivotu kad je moja zena zatrudnila, ali da ne bi pravila probleme firmi koju je toliko cijenila, radila je do 4 mjeseca prije poroda. Dana 12.09.2004. rodila se nasa najveca sreca, nazvali smo je Kalista, (Grč.mitologija, najljepsa nimfa koje je Zeusu rodila sina Arkasa). Polako se blizio dan kad se moja voljena trebala javiti na posao i poceti raditi. Dosavsi u firmu, zatekne zamj.gowno-direktora Ivana Zderica, jos.vec.gowna Niku koji joj mrtvo ladno nudi da potpise sporazumni otkaz ugovora ili da ide radit u neko selo u okolici Osijeka. Danas, 27.09.2005. dobili smo pismenu obavijest da od 03.10.2005. pocinje radi u D.Miholjcu sto je 55 km od Osijeka, tj 110 km u oba smjera, njena placa skoro da ne pokriva gorivo, a kamoli hranu, pice, rezije i zivot sa djetetom od 12 mj. Tom istom gownetu, Ivanu Zdericu, sam osobno JA, napravio toliko posla dok je mjenjao fu**' dojche marke na fu**' pijaci, da se MENI, jednoj VELIKOJ NULI, moze samo zahvaliti zbog svega sto sam mu samo POMOGAO u zivotu i sto danas ima to sto ima. Umjesto toga, dozivio sam to da mi se smece nece javit ni na telefon, a zakon im ne moze nista. TO Vam je prijatelji moji lijepa nasa, i veliko prijateljstvo! Ovim bih putem pozvao sve Vas na forumu da mi pomognete u vracanju "usluge" mome "prijatelju" Ivanu Zdericu, da prosljedite ovaj post na sva moguca mjesta i forume u Hrvatskoj, nek vidi cijela Hrvatska kakvim smo bezdusnim gadovima okruzeni i kako ljudska egzistencija kod takvih "prijatelja" ne znaci nista kad dobijete DIJETE! Pozivam sve Vas koji se kladite i koji poznajete nekoga ko se bavi kladjenjem, da to od 03.10.2005. NE radi u "Kladionici Zderic"  Hvala na strpljenju. Pozdrav iz Osijeke od Kaliste, Dejane i Drazena! |
- 19:10 - Samo naprijed, kaži što me sljeduje (9) - Ispiši - #
utorak, 06.09.2005.
TREBA MI POSAO...
|
... i to hitno!!! Izludjet ću sjedeći kod kuće sa djecom, razmišljajući samo o pelenama, noni, ručku, prljavom rublju, peglanju, zadaćama, školi, jaslicama, posuđu, prašini, usisavanju, nedostatku novca, nedostatku novca, nedostatku novca... Jesam li što zaboravila? Ah da, nedostatku novca također. Do nedavno sam mislila kako bih radila bilo što samo da radim i imam novca. Obično sam znala reći: «Dajte bilo što, radit ću, lova je nephodna!» Ne, ne, više ne. Ne pada mi na pamet raditi posao koji nije u mojoj struci, jebavat se za malo kruha i mlijeka i ne vidjeti svoju djecu pola dana za isti iznos koji dobijem sa zavoda i zdravstvenog dok sam kod kuće. Čak se uopće više to ne stidim reći. Nudio mi se posao u kućnoj njezi, sa kliznim radnim vremenom (čitaj-od jutra do sutra), nadrkanim poslodavcima i plaćom (pazi sad) MANJOM od one koju primam dok sam na grbači lijepe naše. Hvala, ali ne, hvala! Tko me ne razumije, ne mora. Ako baš želi, neka se zamisli u situaciji: 1. Suprug u mirovini, od koje se oduzima trećina kao jamcu za kredit nekom luđaku i kredit za kuću u koju su se bespravno uselile njegova bivša punica i bivša žena. 2. Ja na zavodu za zapošljavanje, 1 600 kn primanja- moramo jesti, vraćati dugove (ratu za motor nisam platila već dvije godine), abnormalne režije... 3. Dva školarca (11 i 13 godina). Dvoje patike mjesečno svakome (rastu kao gljive, kidaju), dobra odjeća, školska kuhinja, knjige, školski pribor, izmišljotine u školi (sada 5 kn za ovo, sutra 10 kn za ono, kazalište, slikanje), oprema za boks (moraju se nečime baviti), rođendani, cure... 4. Dva klinca (2,5 godine i 8 mjeseci) – pelene, maramice, čajevi, sokovi, vitamini, odjeća, obuća, sjedalice, hodalice, picaboce, jaslice, pokoja nova igračka (ne znam kada su dobili), bočice, kašice, voće, povrće, slatkiši... 5. Hrpa izdataka sa strane – rođendani, svatovi, krstitke, babinje... 6. Posla po kući kao u priči. Jedino slobodno vrijeme od 00 h-02 h, koje provedem za kompom ne bi li se barem virtualno družila. Jeste li se zamislili? Ako niste, i nemojte. Možete mi samo vjerovati na riječ da mi treba posao u struci, državnoj firmi, sa plaćom od 4 000 kn + sitni dodaci. Kako se planiram dalje školovati na Visokoj školi, trebat će i to platiti. Suprug i ja maštamo o boljim danima, i sve se čini – sad će, sad će... Pa nikako. Valjda će uskoro... Svakako mi treba dobar posao!!! |